Unatoč čestim upozorenjima da će se mediteranska klima u 21. stoljeću suočiti s ozbiljnim padom količine oborina, novo istraživanje objavljeno u prestižnom časopisu Nature donosi smireniju sliku. Analiza povijesnih podataka za razdoblje od 1871. do 2020. pokazuje da su oborine u cijeloj regiji u prosjeku ostale stabilne, iako s izraženim varijacijama između godina i desetljeća.
Ovo je do sada najopsežnija studija takve vrste jer su korišteni podaci s više od 23 tisuće meteoroloških postaja u 27 zemalja, među kojima i Hrvatska. Istraživački tim koji je predvodio Sergio Vicente-Serrano zaključuje da, iako postoje određena razdoblja i regije gdje se mogu uočiti trendovi smanjenja ili povećanja oborine, oni uglavnom proizlaze iz prirodne atmosferske dinamike, a ne iz trajnog klimatskog pomaka.
Zanimljivo je da se rezultati poklapaju i s projekcijama klimatskih modela iz međunarodnih programa CMIP5 i CMIP6, što dodatno potvrđuje da se u prošlosti ne može govoriti o jasnom, dugoročnom trendu smanjenja oborina na Mediteranu.
Više suša, ali ne nužno manje kiše
Autori upozoravaju da stabilnost u količini oborine ne znači i manju ranjivost regije. Naprotiv, zbog porasta temperature zraka dolazi do snažnije evaporacije, pa su suše na Mediteranu sve češće i izraženije. Upravo to stvara izazove za poljoprivredu, opskrbu vodom i okolišne politike, iako prosječna količina kiše na godišnjoj razini nije značajno promijenjena.
Drugim riječima, Mediteran se suočava s problemom manje dostupne vode, ne zato što kiša izostaje, već zato što je gubici kroz isparavanje nadmašuju.
Zašto je ovo važno?
Kao regija koja se smatra “vrućom točkom” klimatskih promjena, Mediteran će u budućnosti sve više osjećati posljedice ovih procesa. Istraživanje pruža vrijedne podatke za planere i donositelje odluka, koji će morati uskladiti politike upravljanja vodom, poljoprivredne prakse i zaštitu okoliša s novim realnostima: stabilna kiša, ali povećani rizik od suša.
